|
Zastani, prolazniče!
Podigni pogled s omiškog asfalta i pogledaj uokolo. Vidjet ćeš
suro kamenje koje nas je odredilo. I utvrde! Nijeme svjedoke naše
burne prošlosti. Vidjet ćeš kako se zrcale u plavetnilu mora i
zelenilu rijeke. Svakodnevno smo preblizu svoj toj ljepoti, ona
je tu, oko nas, za nas. Ne zastajemo. Riječi nikada ne mogu izraziti
što oči mogu vidjeti. Stoga, prolutaj okolo, duž obale i uz rijeku,
širom otvorenih očiju, i uživaj!
Međutim, postoji nešto o čemu želimo govoriti, nešto što nije
tako jasno vidljivo: slavna prošlost ovoga grada, kroz dugo vrijeme
najmoćnijeg gusarskog grada na Jadranu. Građani drevnog Omiša
nisu izmislili gusarstvo, ono je ovdje bilo prisutno mnogo prije
nego su Hrvati došli u ove krajeve. Ovuda je prolazio tzv. «jantarski
put». Vjerovalo se da jantar ima magična i iscjeliteljska svojstva,
i bio je veoma tražen. Kopao se na obalama Baltika i vodenim putovima
prenosio na odredišta. Morske rute prema Levantu držale su se
obale, jer bi plov na otvorenom moru bio nesiguran i opasan. Težak
je bio život ljudi na ovom uskom pojasu zemlje između planine
i mora; more je bilo gotovo jedini izvor života. Po svom izuzetnom
geografskom položaju Omiš je bio predodređen da postane gusarsko
gnijezdo: lako ga je bilo braniti, teško osvojiti. Stoga nije
čudno da se Omišani nisu mogli oduprijeti izazovu i da su počeli
napadati trgovačke brodove i otimati njihov plijen. Brodovi u
karavani bili su veliki, a omiške sagitte (strijele) malene i
okretne, poslije napada bi se povlačile u Cetinu. Domišljati Omišani
sagradiše na ušću rijeke nasip, Mostinu, sa željeznim lancem na
uskom prolazu, pa bi se nepozvani i neželjeni nasukali, i tako
postajali lakši plijen. U listinama iz XII, XIII i XIV stoljeća
zabilježeni su podvizi omiških gusara: Malduka, Toljena, Pribislava,
Osora...Toliko jakih da su se protiv njih poduzimali pravi križarski
pohodi koji su uključivali Papu, hrvatsko-ugarskog kralja Andriju
II, gradove Split i Dubrovnik, ali bezuspješno. Nitko nije mogao
sigurno ploviti ovim dijelom Jadrana, a da ne plati danak gospodarima
Omiša, knezovima Kačićima.
Papin izaslanik Acontius (1221. g.) govori o «prijetećoj opasnosti
od bezbožnih Kačića, koji su pravili zasjede gdjegod su mogli.»
Mada je moć knezova Kačića opala, a bribirski knezovi Šubići osvojili
omiške tvrđave, nije to bio kraj gusarstva na ovom području. Unatoč
ugovoru o nenapadanju sklopljenom s Venecijom (1294. g.), ni novi
gospodar Omiša knez Juraj Šubić nije odolio zovu mora i izazova,
i dopustio je svojim podanicima da se opet prihvate gusarskog
posla (1300. g.). S vremenom je slabila i moć omiške grane knezova
Šubića, ali su im obiteljske veze bile veoma jake. Jurjeva kćerka
Jelena udala se za kneza Vladislava Kotromanića i postala majka
moćnog bosanskog kralja Tvrtka I (1338-1391. g.), a sin Mladen
III uzeo je za ženu Jelenu (Leljku), sestru srpskog cara Dušana
Silnog (1308-1355. g.) Omiški gusari izgubili su snagu, tek kad
je jantarski put izgubio važnost. Naime, opasnost od Turaka postajala
je sve veća. Njihov prodor učinio je trgovinu jantarom ili bilo
čime opasnom, ustvari nemogućom, a s gubitkom dragocjenog plijena
slabila je i moć Omišana, uz sva politička previranja koja su
se događala.
Sada, kada izgovaramo riječ «gusar», pomislimo na nešto uzbudljivo,
avanturističko. Za naše pretke nije to bila avantura već svakodnevna
borba za opstanak na ovom škrtom prostoru. Nisu neprijatelji bili
samo Mlečani, ili Splićani, ili Dubrovčani ili sam Papa. Bilo
je to i more, nepredvidljivo i podmuklo, koje je odnosilo koliko
i donosilo. Zahtijevalo je to veliku spretnost i srčanost, te
plovnu sposobnost njihovih brodova da djeluju daleko od svog uporišta.
Još jedna začuđujuća svijetla točka omiške prošlosti: grad nije
nikad pao pod vlast Turaka! A bili su u zaleđu, sa svih strana.
Jesmo li zaboravili hrabrost naših predaka? Manifestacijom Gusarske
večeri pokušavamo dozvati u sjećanje i svijest sjajnu prošlost
ovoga grada da bi nam to pomoglo da utremo put svjetlijoj budućnosti.
Pridruži nam se!
|