Povijest: Omiš, grad kontrasta, prirodnog i povijesnog. Nastao je i rastao podno strmih obronaka Omiške Dinare, omeđen sa sjeverozapadne strane rijekom Cetinom, a s juga i jugoistoka morem. Izniknuo je kao, podgrade (burgum, suburbiam) Omiške tvrđave (castrum) sagrađene visoko iznad njega na brdu. Zbog neprestane opasnosti s kopna i mora samo tvrđava Starigrad (Fortice) s vojničkom posadom u njoj kao i pomoćna tvrđava Viseć u kanjonu rijeke Cetine, nisu pružale dovoljnu zaštitu, pa je Omiš već u srednjem vijeku bio opasan zidinama, pojačanim posebnim istacima s istočne, kopnene strane, a sa sjeverozapadne kulom Peovicom (Mirabella). Tako obzidan i utvrđen dobio je naziv "grad", ali ne u pravom smislu te riječi jer da bi postao pravi grad morao je biti biskupskim sjedištem, a to omišani nikad nisu uspjeli postići. Srednjovjekovni se grad naziva Almissium, Almyssium, a doba mletačke vlasti Almissa.
Privredni napredak Omiša znatno se vezivao za gusarstvo.
Kao odlični pomorci Omišani su od 13 do poć. 15 stoljeća vršili nadzor nad plovidbom u Jadranskom moru, ugrožavajući u prvom redu mletačke lađe i njihove posjede u Dalmaciji, kao i brodove napuljskog kraljevstva. Omišanima se plaćao danak za slobodnu plovidbu. Omiški gusari su bili posebno opasni za vrijeme vladavine moćnih knezova Kačića. Omiš je u to vrijeme  glasio kao opasno ishodište gusara, poput Saracena na Mediteranu ili Tatara u Crnom moru. Kako su napadali i ometali križarske pohode, papa Honorije III je poveo križarski rat 1221 kojeg Omišani dobivaju, dok u drugom križarskom ratu 1288 gube, što je ujedno i kraj knezova Kačića. Nakon njih vladali su poznati i moćni Šubići, braća Horvat pod zaštitom bosanskog kralja Tvrtka I, bosanski velmoža Hrvoje Vukčić Hrvatinić, ban Ivaniš Velipić, Stjepan Kosaca. 1409 Ladislav Napuljski prodaje Mlecima Dalmaciju, a mletačku vlast priznaje i Omiš 1444. Nakon propasti Venecije, pripao je Austriji, mirom u Požunu 1805. kojeg su sklopili Francuzi i Austrijanci potpao je pod francusku vlast, da bi ga 1813 god ponovo preuzela Austrija, ali samo do poć. 1. svj. rata. Da je Omiš imao značajnu ulogu u već u antici, svjedoče nam pronađeni kameni ulomci u zaseoku Baučići koji se čuvaju u Gradskom muzeju: To su ulomci s rimskim natpisima i 33 i 51. god prije Krista, mramorni portret rimskog cara Tiberija, veliki dio antičkog žrtvenika posvećenog Augustu, rimski grobovi, nadgrađene stele, sarkofazi. Zidine koje su štitile Omiš porušene su u 19. st. Danas su vidljivi ostaci nekadašnjih zidina. Sačuvana je istočna utvrda Turjun na koju je stavljen mletački obiteljski grb Cicogne. Zapadna vrata sa zidinama su porušena 1862. Svjedoče da je na tom mjestu bio nekada trg opkoljen kamenim kućama i zidom, a na središtu tog nalazio se stup sramote. O gusarskoj povijesti svjedoče tvrđave Mirabella i Fortica koje su do danas očuvane. S Mirabelle se može vidjeti cijeli Omiš, a s Fortice Brač, Hvar, Šolta, Srednja Poljica i ušće Cetine.

Omiš ima 8 crkava: crkva Sv.Mihovila, crkva Sv.Duha, crkva Sv.Roka, crkva Sv.Petra, crkva Sv.Luke, crkva Sv.Marije i franjevački samostan s crkvom Gospe od Karmela, crkva Sv.Stjepana i ostatkei crkve Sv.Ivana u Borku. Crkva Sv.Mihovila kao nadžupska, centralna crkva niknula je na mjestu srednjovjekovne crkve koja je bila premala za Omiške žitelje, pa su Omišani 1604. g. odlučili obnoviti staru i sagraditi novu, znatno prostraniju jednoradnu crkvu s prezbiterijem. Crkva je izgrađena u 17 st. točno vrijeme dovršetka gradnje nemoguće je odrediti. 1667 je napukla u razornom potresu koji je pogodio Dubrovnik, ali je graditeljskim zahvatima sanirana već u 18 st. Zvonik koje se uzdiže na hridini iza glavne kapele župne crkve počeo se graditi 1720, a dovršen je 1724. Župska crkva Sv.Mihovila je najvažnije graditeljsko ostvarenje iz tog razdoblja. Miješaju se gotički, renesansni i barokni stil. dok je portal kao jedan od najzanimljivijih ostvarenja toga razdoblja u umjetnosti Dalmacije, izraz jednog pučkog manirizma. Od cijelog niza umjetnički oblikovanih predmeta, najvrjednije su i najpoznatije četiri oltarne pali: Silazak Duha Svetog, Sv.Stjepan Prvomućenik, Gospa od Ružarja i Bogorodica s Djetetom, Sv.Jurjem i Sv.Jelenom. Sve su nastale i stigle u Omiš u vrijeme gradnje i unutrašnjeg ukrašavanja crkve, a pripadaju krugu mletačkog slikara Palme Mladega. Tome još treba pridodati Raspelo na oltaru Sv.Križa, rad kipara Jurja Petrovića te oltari Gospe i Sv.Mihovila, rad kipara Ivana Rendića. Crkva Sv.Petra prvi put se spominje 1074 g. Sagrađena je predromaničkim stilom od kamena lomljenca. Važno mjesto u povijesti ima i Poljićka kneževina, koja je graničila Cetinom s Omišem, a prostirala se na 250 km2 i obuhvaćala je 12 sela (katuna). S obzirom na prirodnu određenost planinom Mosorom, dijelila se na Gornje, Srednje i Donja Poljica. Ona je bila simbol pučke, seljačke demokracije, ozakonjena Poljićkim statutom iz 15 st, kao jednim od prvih hrvatskih povijesnih spomenika pisanim bosančicom.

U 15 st priznali su vlast Mlečana ali su zadržali svoju samoupravu. Mlečanima su plaćali danak, a česte borbe vodili su s Turcima kojima su povremeno plaćali harač. Poznata je i legenda o poljićkoj heroini Mili Gojsalić koja je uz pomoć Poljičana porazila Turke, a nju su ovjekovječili mnogi hrv. umjetnici, među ostalima i Ivan Meštrović, čiji kip krasi mjesto u Poljicima s kojeg se pruža nezaboravan pogled na Omiš.