Tvrðava Strigrad-Fortica: Kao odlièni pomorci Omišani su od 13. do poè. 15 stoljeæa vršili nadzor nad plovidbom u Jadranskom moru ometajuæi tako razvijene komune na istoènoj obali Jadrana i Veneciju èiji su se ekonomski interesi pružali izvan Otranta. Stoga se u srednjovjekovnim portulanima Omiš( Almissa, Dalmissa, Dalmesa) ne istièe kao dobra luka, veæ kao opasno ishodište gusara, poput Saracena na Mediteranu ili Tatara na Crnom moru, a dubrovaèki Statut strogo zabranjuje prodaju brodova Omišanima. Napadi i pljaèke bili su prvenstveno usmjereni na mletaèke laðe i njihove posjede u Dalmaciji, kao i na brodove pod zastavom napuljskog kraljevstva. Vjerojatno su poèetkom 14. stoljeæa za slobodnu plovidbu Jadranom Omišanima plaæali luèki gradovi Apulije i Marki.

Granica srednjovjekovnog teritorija Omiša s oblašæu Poljica bila je rijeka Cetina, koja je na svom dugom toku oblikovala èudesne prirodne osobitosti. Nad kanjonom su smještene i graniène tvrðave Kunjak i Visuæ na donjoj Cetini koje su štitile omiški distrikt. Kada se 1423 godine spominje „castella circa Dalmissam“ uz veæ navedene tvrðave najznaèajniju ulogu u obrani Omiša imala je tvrðava Starigrad koja se u povelji kralja Fridriha III. iz 1448 navodi kao „castrum Stary“, a u onoj aragonsko-napuljskog kralja Alfonsa V. iz 1456. dolazi pod nazivom „civitate Anziqua“. Ta je tvrðava smještena na vrhu brda nad Omišem, mjesta od strateškog znaèaja sa širokim pregledom svih kretanja srednjim Poljicima kao i plovidbe u morskom kanalu izmeðu Splita i Makarske. Ime Starigrad je hrvatski naziv za „stari grad“ jer nastaje na položaju antièkog kasteluma Oneum dok se „novi grad“ Omiš razvija u priobalju. Pod tim se imenom spominje u dokumentima na latinskom i talijanskom jeziku kao i u kartografiji od 15. do 17. stoljeæa da bi se kasnije pod utjecajem talijanske vojne terminologije uvriježio naziv Fortica.

Tvrðava Starigrad se obnavlja u više navrata kroz 16. stoljeæe (1534, 1559, 1566, 1571-1573, 1586) zbog poveæane opasnosti od turaka. A veæi su popravci vezani za doba Kandijskog rata (1645-1669). Krajem stoljeæa Omiš više nije u graniènom mletaèko-turskom podruèju, s širenjem slobodnog teritorija slabi i strateška važnost ove tvrðave.

Tijekom domovinskog rata u Hrvatskoj (420 godina nakon turskih opsada) grupa ljubitelja spomenika iz Omiša uz pomoæ školske djece i mladeži, bez znaèajnih tehnoloških inovacija, uspjela obnoviti ovu zapuštenu i ošteæenu tvrðavu. Bilo je to njihov doprinos oèuvanju i obrani nacionalne baštine, istodobno kada su hrvatski gradovi, zaštiæeni svojim povijesnim fortifikacijama, odolijevali napadima suvremene artiljerije.