|
Zastani, prolaznièe!
Podigni pogled s omiškog asfalta i pogledaj uokolo. Vidjet æeš
suro kamenje koje nas je odredilo. I utvrde! Nijeme svjedoke naše
burne prošlosti. Vidjet æeš kako se zrcale u plavetnilu mora i
zelenilu rijeke. Svakodnevno smo preblizu svoj toj ljepoti, ona
je tu, oko nas, za nas. Ne zastajemo. Rijeèi nikada ne mogu izraziti
što oèi mogu vidjeti. Stoga, prolutaj okolo, duž obale i uz rijeku,
širom otvorenih oèiju, i uživaj!
Meðutim, postoji nešto o èemu želimo govoriti, nešto što nije
tako jasno vidljivo: slavna prošlost ovoga grada, kroz dugo vrijeme
najmoænijeg gusarskog grada na Jadranu. Graðani drevnog Omiša
nisu izmislili gusarstvo, ono je ovdje bilo prisutno mnogo prije
nego su Hrvati došli u ove krajeve. Ovuda je prolazio tzv. «jantarski
put». Vjerovalo se da jantar ima magièna i iscjeliteljska svojstva,
i bio je veoma tražen. Kopao se na obalama Baltika i vodenim putovima
prenosio na odredišta. Morske rute prema Levantu držale su se
obale, jer bi plov na otvorenom moru bio nesiguran i opasan. Težak
je bio život ljudi na ovom uskom pojasu zemlje izmeðu planine
i mora; more je bilo gotovo jedini izvor života. Po svom izuzetnom
geografskom položaju Omiš je bio predodreðen da postane gusarsko
gnijezdo: lako ga je bilo braniti, teško osvojiti. Stoga nije
èudno da se Omišani nisu mogli oduprijeti izazovu i da su poèeli
napadati trgovaèke brodove i otimati njihov plijen. Brodovi u
karavani bili su veliki, a omiške sagitte (strijele) malene i
okretne, poslije napada bi se povlaèile u Cetinu. Domišljati Omišani
sagradiše na ušæu rijeke nasip, Mostinu, sa željeznim lancem na
uskom prolazu, pa bi se nepozvani i neželjeni nasukali, i tako
postajali lakši plijen. U listinama iz XII, XIII i XIV stoljeæa
zabilježeni su podvizi omiških gusara: Malduka, Toljena, Pribislava,
Osora...Toliko jakih da su se protiv njih poduzimali pravi križarski
pohodi koji su ukljuèivali Papu, hrvatsko-ugarskog kralja Andriju
II, gradove Split i Dubrovnik, ali bezuspješno. Nitko nije mogao
sigurno ploviti ovim dijelom Jadrana, a da ne plati danak gospodarima
Omiša, knezovima Kaèiæima.
Papin izaslanik Acontius (1221. g.) govori o «prijeteæoj opasnosti
od bezbožnih Kaèiæa, koji su pravili zasjede gdjegod su mogli.»
Mada je moæ knezova Kaèiæa opala, a bribirski knezovi Šubiæi osvojili
omiške tvrðave, nije to bio kraj gusarstva na ovom podruèju. Unatoè
ugovoru o nenapadanju sklopljenom s Venecijom (1294. g.), ni novi
gospodar Omiša knez Juraj Šubiæ nije odolio zovu mora i izazova,
i dopustio je svojim podanicima da se opet prihvate gusarskog
posla (1300. g.). S vremenom je slabila i moæ omiške grane knezova
Šubiæa, ali su im obiteljske veze bile veoma jake. Jurjeva kæerka
Jelena udala se za kneza Vladislava Kotromaniæa i postala majka
moænog bosanskog kralja Tvrtka I (1338-1391. g.), a sin Mladen
III uzeo je za ženu Jelenu (Leljku), sestru srpskog cara Dušana
Silnog (1308-1355. g.) Omiški gusari izgubili su snagu, tek kad
je jantarski put izgubio važnost. Naime, opasnost od Turaka postajala
je sve veæa. Njihov prodor uèinio je trgovinu jantarom ili bilo
èime opasnom, ustvari nemoguæom, a s gubitkom dragocjenog plijena
slabila je i moæ Omišana, uz sva politièka previranja koja su
se dogaðala.
Sada, kada izgovaramo rijeè «gusar», pomislimo na nešto uzbudljivo,
avanturistièko. Za naše pretke nije to bila avantura veæ svakodnevna
borba za opstanak na ovom škrtom prostoru. Nisu neprijatelji bili
samo Mleèani, ili Spliæani, ili Dubrovèani ili sam Papa. Bilo
je to i more, nepredvidljivo i podmuklo, koje je odnosilo koliko
i donosilo. Zahtijevalo je to veliku spretnost i srèanost, te
plovnu sposobnost njihovih brodova da djeluju daleko od svog uporišta.
Još jedna zaèuðujuæa svijetla toèka omiške prošlosti: grad nije
nikad pao pod vlast Turaka! A bili su u zaleðu, sa svih strana.
Jesmo li zaboravili hrabrost naših predaka? Manifestacijom Gusarske
veèeri pokušavamo dozvati u sjeæanje i svijest sjajnu prošlost
ovoga grada da bi nam to pomoglo da utremo put svjetlijoj buduænosti.
Pridruži nam se!
|